Autobusom smo krenuli put grada Preloga i HE Donja Dubrava gdje smo se popeli na nasip akumulacijskog jezera na Dravi i promatrali nizinski krajolik.

Put smo nastavili prema susjednoj Koprivničko-Križevačkoj županiji i mjestu Legradu, „tam se Mura i Drava skupaj zliju“.  Prijali su nam i sendviči koje smo tamo pojeli za doručak. Bio je to najbolji način da učiteljice objasne, što je to prirodna državna granica, jer su nam s mađarske strane mahali Mađari.

Okrijepljeni i probuđeni, krenuli smo put Peklenice, vidjeti  prirodni izvor nafte . Doznali smo  da su Međimurci imali naftu prije svih na svijetu, ali nisu znali „kaj je to, pak su rekli da to zvira z samoga pekla.“ ­Odatle i naziv sela­-Peklenica.

U Muzeju rudarstva u Murskom Središću razgledali smo kako se vadio ugljen, „kak se negda živelo“ i naučili rudarski pozdrav: „Sretno!“

Ručak smo pojeli uz rijeku Muru i novonapravljenu šetnjicu uz tu rijeku. Važno je napomenuti da je Sunašce tog dana  dalo sve od sebe i zasjalo zadnjim, toplim,  jesenjim zrakama , što nam je jako godilo i činilo nas veselima i zadovoljnima!

Zatim smo nastavili put Štrigove gdje smo posjetili crkvu sv. Jeronima i vinski podrum /“kam bu Međumimurec nek v pelnicu!“/. Popeli smo se i na Mohokos, da bolje vidimo brežuljke i nizine.

Ipak, najviše smo se obradovali kad smo stigli u Črečan u „Medeni vrt“. Tamo su nas dočekali ljubazni domaćini od kojih smo naučili sve o pčelama, trutovima i ostalim zujećim životinjama. Od prirodnog smo voska naučili izraditi svijeću, ali i plesti“ logožare od lušćinja“. Prijali su nam i medenjaci i sokići, ali najviše od svega, toplina i ugodan ambijent stare međimurske „hižice“ koji nas je podsjetio na naše bake.

Ispunjeni radošću i dobrom energijom, napunjenih „baterija“  u noć smo se vratili  pred školu.

I zaključili:“Nigdi lepše kak je vu Međimurju, kam se zgledneš, ružice ti cveteju!“